Sezona koja je svojevrsni sumrak iberijskog nogometa u Europi, opet imaju pobjednike. I to protiv momčadi iz Premier lige. Protiv nogometnog diva, financijskog koliko i povijesnog, klub iz grada od 50.000 stanovnika pokazao je da veliki snovi nisu zabranjeni, kao ni njihova transformacija u stvarnost. Oni su ujedinili Španjolsku, što je pothvat par excellance. U zemlji koja je u najmanju ruku oko svega podijeljena, a često i rascjepkana na više dijelova, stekao se dojam da je svaki Španjolac svim srcem želio Villarrealu sreću u finalu. A budimo realni – i trebala im je.

Utakmica je u 90 minuta bila jednosmjerna. United je imao posjed, stalno držao loptu, pucao od energije i izgledao kao osjetno jača momčad. Što vjerojatno i jesu. Pogba i McTominay su “pojeli” na sredini terena, vrlo dobar je bio i Greenwood, van Bisaka i Shaw i zaboravili kako izgleda njihova polovica. No činjenica je da nisu stvarali velike šanse. Možda je Bruno malo podbacio, ali to ne mijenja istinu da se Villarreal vrlo kvalitetno branio, gdje je posebno dobar bio veteran Albiol.

Žuti, pardon zlatni, su se kasnije s nekoliko novih igrača osvježili, da bi onda u produžecima odigrali kvalitetnije od suparnika. Solskjerovi potezi s klupe nisu momčadi donijeli nikakav boljitak na terenu, na stranu što su bili i zakašnjeli.

I onda lutrija s bijele točke. Uvijek 50/50. A u ovoj utakmici više nego u bilo kojoj ranije od pamtivijeka. Što je dulje trajalo, to je potencijalni tragičar postajao veći. I na kraju se hitchkokovski prelomilo na vratarima. Rulli je zabio poput van Bastena, a onda obranio manirom Yashina.

Žao nam je bilo De Gee, tog sjajnog momka, koji kao da se u posljednje vrijeme pretplatio da bude tragičar. Žao nam je i Solskjeara. Momčad mu je igrala pravi nogomet. Ali u trenerskom bazenu, Emery je ipak jos uvijek bolji plivač. Činjenica da je iza sebe imao četiri finala od kojih je tri osvojio donijelo je Villarrealu jedinu istinsku prednost u odnosu na Man Utd i vjerujem da je znao kako De Gea nije obranio penal od sezone 15./16. i utakmice s Evertonom u FA Cupu (ako je vjerovati Transfermarktu).

I tako je na najteži pehar Uefe (15kg) ugravirano novo ime, mimo svih prognoza i očekivanja. Ne tako davno trećeligaš je srušio “superligaša”, u gotovo klasičnoj priči Davida i Golijata, u spektakularnom finalu koje nikad neće biti zaporavljeno, u priči kakvu doista samo nogomet može ispričati.